Pet stoljeća života, običaja, tradicije i kulture moliških Hrvata na jugu Italije

PAŠMAN - Nakon Molisea, Rima i Firence, ovoga ljeta Pašman je domaćin izložbi fotografija "Moliški Hrvati - nasljeđe koje nestaje". 

Na pedesetak fotografija Sanje Bakrač Krištofić i Marija Krištofića, eminentnih hrvatskih dizajnera i fotografa, dočarano je veliko bogatstvo života, običaja i tradicije, kulture koju su moliški Hrvati donijeli i sačuvali donijevši ih iz rodne Hrvatske prije više od 500 godina na jug Italije.

- Već na prvi pogled jasno je s koliko je ljubavi mala zajednica moliških Hrvata čuvala njegovala svoju domovinsku baštinu. Ova prekrasna mala mjesta, trgovi, kalete, sakralne građevine mogle bi biti bilo gdje na našoj obali, od Istre do Konavala. Kruč, Filić i Montemitro, mali kameni gradovi, uistinu su primorska Hrvatska u malome smještena na jugu Apeninskoga poluotoka. Na najbolji mogući način to pokazuje i ova izložba, koja je istodobno i dokument i umjetničko djelo, kazala je na otvorenju u vijećnici Općine Pašman prof. Andreja Baraba, pročelnica Upravnog odjela za razvitak otoka i zaštitu okoliša Grada Zadra.

O povijesti, načinu života i njegovanju svoga jezika "na našo" na izložbi je govorila Antonella D'Antuono, predstavnica moliških Hrvata, a moliški glazbenik Matteo Vetta na harmonici je izveo nekoliko tradicionalnih pjesama.

Izložbu fotografija "Moliški Hrvati - nasljeđe koje nestaje" organizirali su Udruga Jedna Musika, Udruga Hrvatsko talijanski Mozaik Rim i Hrvatska matica iseljenika. Uz autore fotografija, izložbu je priredio pokojni povjesničar umjetnosti te glazbeni i likovni kritičar Darko Glavan.

Prema škrtim povjesnim izvorima, Hrvati su u Molise, u južnu Italiju, stigli početkom 16. stoljeća. Bježeći pred Turcima, sa sobom su ponijeli jezik, tradiciju, običaje i katoličku vjeru. Naselili su brdovito područje Apenina, udaljeni od jadranske obale oko 30 kilometara. Zahvaljujući zemljopisnoj izolaciji, siromaštvu i međusobnim ženidbama, sačuvali su svoj povjesno-kultruni identitet punih pet stoljeća. Danas žive u tri mjesta Acquaviva Collecroce (Kruč), San Felice del Molise (Filić), Montemitro (Mundimitar).

Hrvatski jezik i tradiciju sačuvali su usmenom, a ne pismenom predajom. Tek u zadnje vrijeme, sredinom 20. stoljeća, počeli su čitati i pisati moliško-hrvatski. Danas imaju rječnik i gramatiku moliško-hrvatskoga jezika zahvaljujući, među ostalim, dobroj suradnji s Hrvatskom. 

Prema nekim izvorima, moliški Hrvati izbjegli su iz doline Neretve, prema drugima iz zapadne Hercegovine i srednje Dalmacije, iz zaleđa Makarske, Imotskog i Sinja. A neki su smatraju da su moliški Hrvati stgli iz Istre. Prezimena i štokavsko-ikavsko narječje bili su jedini kriteriji koje su povjesničari koristili da bi odredili kada i odakle su došli. 

Nažalost, ni moliški Hrvati nisu mnogo znali o svojoj povijesti. Kad ih pitate odakle su i kada su došli u Molise, velika većina odgovara “s one druge bane mora, as ne umimo ništa već”. 

Hrvatskoj javnosti otkrio ih je duborvački pjesnik Medo Pučić 1850. u Napulju. Godine 1967. počinju se organizirati tečajevi hrvatskoga jezika i folkora u Hrvatskoj na kojima sudjeluju i moliški Hrvati, 1968. godine prvi put u Molise iz Rima dolazi hrvatski kardinal Franjo Šeper. Danas se u moliško–hrvatskom mjestu Acquaviva Collecroce (Kruč) u školi uči hrvatski i hrvatsko-moliški jezik.